Sinu se voljena majka ne ostavlja sama u selu preko zime. Bolešljiva je, kao skoro svi stari ljudi. Usamljena. Takoreći ostavljena. Sin nije siromašan. A ni mlad. Na osnovu koalicione raspodele dosspeo je za dobro plaćenog direktorčića jednog važnog gradskog preduzeća. Ipak, ne plaća mu se stotinak evra mesečno da neko u selu svakodnevno pazi majku, a gde su još troškovi za ogrev, struju, lekove, hranu… Uostalom, te pare može da daje za lizing, da ga ne oseti takoreći. U svoj valjevski stan ne može da je dovede – zbog žene. A treba i često putovati do sela kako bi je obilazio. I, dosetio se! Maestralno rešenje…
Smestiće majku nekako u valjevsku regionalnu opštu bolnicu (“moderno opremljen dijagnostičko-terapeutski centar za 21. vek”) da tamo prezimi, a na proleće, s prvim ili drugim lastama i baštenskim poslovima opet će je vratiti u rodnu kuću u visokom valjevskom zaleđu. Izračunao je i na kojem će se odeljenju staramajka osećati najbolje. Imati društvo, hranu i medicinsku negu. Osim toga, viđaće se češće nego do sada, mnogo češće. Ubedio je staricu, smestio u auto i dovezao u bolnicu. Međutim…
Lekarka, specijalista, pažjivo proučila istoriju bolesti i pregledala baku. Neće da je primi na odeljenje. Rekla mu: “Gospodine, vaša majka nije za lečenje, već za kućnu negu. Žao mi je”. Nezadovoljan odgovorom traži mišljenje drugog lekara, muškarca. Ovaj potvrđuje stručno mišljenje koleginice. “Staramajci bolnica neće pomoći. Ovo nije starački dom, trebale bi nam hiljade kreveta ako bi svako odabrao bolnicu umesto kućne nege.”
Pozeleneo od besa naš direktor vadi mobilni, okreće leđa lekarima i telefonira generalnom direktoru Zdravstvenog centra. Speakerfon on. Glasan razgovor. Direktor Centra ga umiruje, izvinjava se i kaže da će se postarati da baka bude odmah primljena. Nekoliko minuta kasnije zvoni telefon doktorke koja nije htela da primi staramajku. Javlja joj se šef jednog od bolničkih odeljenja: “Odmah primite baku i pošaljite na moje odeljenje. Preuzimam odgovornost.” Mamin sin upućuje prezriv pogled lekarima: “Šta ja uopšte sa vama da razgovaram” i pokazuje rukom kuda da odvedu staramajku.
Tako je pre neki dan počelo bakino tranziciono zimovanje o trošku sviju nas. I na kredit kod Svetske banke. Uspevaju ovakvi poduhvati zahvaljujući opštoj otupelosti javnosti (dobro dozirana medijska anestezija), seoski otresitom i domišljatom koalicionom direktorčiću, ali i onom primarijusu bez kompleksa i pardona, kojeg je grupa srodnih mu duša izabrala za Valjevca, ličnost 2004. godine. “To je nama naša borba dala.”
Kaže mi sredovečni lekar sa višedecenijskim iskustvom u bolnici, DS-ovac još od one davne zimske večeri 1989. kada je Mićun zajedno sa blizancima Petrović predstavio program DS-a u svečanoj sali valjevske gimnazije: “Dok su direktore Zdravstvenog centra postavljali SK i SPS ni jednom za dvadeset pet godina mog rada u bolnici nije se desilo da neko interveniše ignorišući i samovoljno potirući stručno mišljenje bilo kojeg valjevskog lekara. A danas retko prođe dan a da nema takvih poziva. Nikada nije bilo ovakvog profesionalnog omalovažavanja lekara od strane rukovodstva bolnice. Ima sedam godina kako se rukovodioci i saradnici direktora ne biraju na osnovu profesionalne kompetentnosti već na osnovu jednog jedinog, apsolutno vanstručnog kriterijuma: spremnosti da bez pogovora podržavaju i ispunjavaju zahteve direktora.”
Slucajno sam naisao na sve ove komentare trazeci na internetu sta se sve desava u mom rodnom gradu. Ovo je odgovor na tekst in decembra 2007, posebno na zadnji pasus tog clanka u kome se opisuje pravda koja je vladala u Valjvskoj bolnici pre promena rukovodstva za vreme vladavine direktora Mise Sreckovica. Siguran sam da u bolnici i sada postoje veze i vezice kojima se zavrsava posao, kao i u celom drustvu, ali da neko kaze kako je u vreme pre dolaska nove strukture sve bilo po pravdi, znaju, obrazovanju i strucnosti taj neko je samo mogao biti u istim strukturama koje su upravljale Valjevskim zdravstvom tokom devedestih godina. Ovaj odgovor je od nekoga koje napustio tu istu Valjevsku bolnicu da bi se izborio za svoju poziciju tek kada je otisao u inostranstvo, jer u svom rodjenom gradu nije mogao da dodje na red od svih onih koji su imali rodbinske i politicke veze. Tuzno je ako sve i dalje funkcionise po istom principu kao iz devedesetih, ali mi se cini da je pisac predhodnog komentara, verovatno, jedan od onih kadrova zbog kojih sam ja napustio svoju zemlju, porodicu, prijatelje.